United-Kingdom-flag32x32.png

Newsletter

Dodir romske kulture bez „soundtracka“

Lidia Biočić i Viktorija Božina kao predstavnice Udruge CINAZ su sudjelovale na treningu osposobljavanja na temu inkluzivnog obrazovanja za romsku mladež u rumunjskom gradiću Craiova od 5. do 16.kolovoza 2017. 

prva

Konačno susret s temom koja grije um i srce, konačno ta dugo priželjkivana Rumunjska...

Prvi „training course“, prvi „YouthPass“.

Bukurešt. Već na aerodromu osjeća se razlika... Rumunjska je u EU, zar ne? Ali aerodrom ne izgleda kao ijedan drugi iz EU. Izlazimo van, tražimo bus. Vani je 42 Celzijeva stupnja, ako ne i više, pulsira u ušima. Uskačemo u bus, vozač daje znak da nismo kupile karte, ali zatvara vrata, a mi vrdamo po novčanicima, tražimo koliko ''leeeja'' treba... što, jel treba platiti, hoće nas izbaciti... Vozač nas ''ne obadiva'', vozi očajno, kupi prijatelja, odjednom naglo staje, prijatelj izlazi vani, kupi neku ratkapu, ulazi s njom u bus, pregledava, shvaća da ne vrijedi ništa i baca je natrag... welcome to Romania! Okolo naokolo Bukureštom na plus 42 i neki osjećaj puzajuće tuge unutar... Komentiramo ako ovako izgleda glavni grad, kakvo li je sve ostalo? Odčepile navečer jednu pivu u starom dijelu, neku baš rumunjsku koja ima obaveznog medvjeda na naljepnici, vratile se u hostel, odspavale i sutradan pravac Craiova. Nema drugog razreda, morate prvim, ''all inclusive'', hm... Klima radi, bome ne radi, znoj kapa dok se s naše desne strane odvija TV prijenos uživo iz nekih mjesta iz plus trideset godina unatrag kada je samo jedna od nas bila u planu i programu, neki film nikad doživljen, ali poznat... Polja suncokreta, 'rđave Dacije koje čekaju putnike, karovi s upregnutim konjima, šarene plastične torbe, stare Romkinje sa zavežljajem na kolcu uz prugu, kistom ispisano DISCO na nekoj kućerini, neka druga stvarnost... I zaključimo da smo po prvi put na putovanju po nekoj državi u kojoj je osjetno ''gore'', nego kod ''nas''. Slike polaaako prolaze, boje su zagasite... žuta, crvena, plava... polje suncokreta za poljem suncokreta, polaaako drmusamo po šinama, oči se sklapaju... kondukter kaže da smo za deset tamo... deset čega? Dana? Nebitno, jer nas već hvata ritam Rumunjske, u kojoj je deset minuta minimalno pola sata...  al' ajde, sve to nam je poznato od kuće! J

druga

Desetodnevni program treninga osposobljavanja za rad s mladima pod naslovom ''Inclusive Education for Roma Youth'' se održavao u rumunjskom gradiću Craiova unutar hostela Griffon, sa grupom od 28 ljudi iz osam država članica EU.  Adina Enache, naša trenerica, nam je na svoj energičan način najbolje pokušala prenijeti duh i smisao cijelog projekta. Kroz „energizere“, „ice-breakere“, „team building“ igre, „human rights“ igre, igre za zadržavanje ili povećavanje koncentracije, itd. ulazili smo u bit projekta – kako zainteresirati i zadržati romsku mladež u školskom sustavu. Prije samih igri, metoda i tehnika, svaki tim je predstavio ''romsko pitanje'' u svojoj državi. Za razliku od Hrvatske, primjerice u Rumunjskoj i Turskoj, Romi nisu etnička manjina, međutim diskriminacija koju doživljavaju na ulicama u Hrvatskoj, događa se i u Rumunjskoj i Turskoj. Dakle, politika ulice je ista. U samom izvršavanju dnevnih zadataka mogla se vidjeti razlika između onih koji već imaju iskustva sa različitim Erasmus i Erasmus+ programima, međutim iskustvo ne bi trebalo nikome biti razlog da ne ide na ovako nešto. Dapače! Nadalje, ono što smo svi kao grupa najviše iščekivali je konačni susret sa romskom zajednicom. Prvi je bio predviđen na sredini projekta, a drugi pri samom kraju. Dotad smo svi imali barem nekakvu viziju toga što možemo očekivati, a neki koji su već duže u Rumunjskoj su i bili već u nekoj od romskih zajednica.

treca

Kako opisati viđeno...?

Silazimo kombi busom niz prašnjav put, djeca idu uz naš kombi, znatiželjno prate očima što li će se zbiti, majke i očevi izlaze ispred svojih trošnih kuća u čijem dvorištu su naslagane plastične boce (Romi nas mogu naučiti mnogo o recikliranju!), poneki konj koji lijeno mlati repom, svi nas prate do kuće koja je negdje na sredini sela. Tamo nas čeka Brija, Romkinja koja je Lidiju kasnije naučila praviti pletenice, širi ruke prema Adini i toplina njihovog zagrljaja grije i nas ostale... možemo reći da smo se tad svi „otključali“. Imali smo jedan sat za izvesti igre s popisa kojeg smo dobili. Počeli smo s ''macarenom'' koju je naša grupa otplesala, i onda su Romi donijeli zvučnike i svoju glazbu i cijeli taj prvi susret bez obzira na prvi dojam siromaštva koje nas je zateklo, zabilježen je u veselom tonu.

4 5

6 7

8

Ipak, ono što smo osjetili i prilikom drugog susreta koji je uslijedio na samom kraju, jest to da od svih prisutnih, do tinejdžera je bilo najteže doprijeti. Njih je bilo najteže zainteresirati, ostaviti neki dojam. To nije toliko različito od Hrvatske ili bilo koje druge države, osim što Romi tinejdžeri ranije stupaju u seksualni odnos, vjenčavaju se i imaju djecu, dakle, ranije preuzimaju na sebe ulogu odrasle osobe. Nakon svega viđenog na prvom susretu, znali smo kao grupa što otprilike trebamo promijeniti u pristupu, dobili smo čistiju viziju problema kojim se bavimo. Nakon drugog susreta, bez obzira na sve stečeno na prvom susretu, teško je bilo ne biti emotivan. Taj se susret odvio bez „soundtracka“, bez plesa... Bili smo podijeljeni u grupe s jednim rumunjskim prevoditeljem preko kojega smo postavljali pitanja koja su nas zanimala. Životna iskustva jedne romske žene ili romskog muškarca vezana za gotovo bilo koje pitanje neusporediva su s našima. Od poslova, djece, bolesti, prava i edukacije. Upravo je pitanje edukacije bilo zanimljivo – romska djeca žele ići u školu! Ali na tome putu se događaju razni problemi koje ostala djeca nemaju u tolikoj mjeri; odgovornost prema obitelji, zarada ili škola, prijevoz, diskriminacija... 

9

Pomoću tih saznanja kreirali smo „flash-mob“ koji je nosio slogan: NE DISKRIMINACIJI, DA EDUKACIJI! u parku u Craiovi, koji slovi kao jedan od najljepših parkova u Rumunjskoj. Premda publika nije bila najmnogobrojnija, jer je ipak bilo još jedno sparno popodne, kreiranje samog „flash-moba“, uvježbavanje i izvođenje, bilo je zaista opajajuće (Zadar svakako treba jedan flash-mob!).

S tim zadatkom, kraj je bio tu. U međuvremenu smo kreirali naš vlastiti priručnik s treninga („manual book“) sa osmišljenim igrama, tako da smo imali i nešto konkretno ponijeti kući. Sve ostalo... sve ostalo se još uvijek sumira unutar nas samih. Deset dana druženja sa različitim ljudima iz različith zemalja i kultura, deset dana učenja kroz igre, oči i ruke, pogledi i osmjesi koje smo dobili unutar romske zajednice, Rumunjska sa svojim slojem prašine, Rumunjska u zoru, Rumunjska navečer, odlazak pješke u centar Craiove, vraćanje Dacia taksijem za jedva deset kuna, fasade, nazivi, lica, vlakovi, busevi... sve drugačije... i ne stane u riječi. 

10 11

12

Lidia Biočić i Viktorija Božina

Go to top