United-Kingdom-flag32x32.png

Newsletter

Dodir romske kulture bez „soundtracka“

Lidia Biočić i Viktorija Božina kao predstavnice Udruge CINAZ su sudjelovale na treningu osposobljavanja na temu inkluzivnog obrazovanja za romsku mladež u rumunjskom gradiću Craiova od 5. do 16.kolovoza 2017. 

prva

Konačno susret s temom koja grije um i srce, konačno ta dugo priželjkivana Rumunjska...

Prvi „training course“, prvi „YouthPass“.

Bukurešt. Već na aerodromu osjeća se razlika... Rumunjska je u EU, zar ne? Ali aerodrom ne izgleda kao ijedan drugi iz EU. Izlazimo van, tražimo bus. Vani je 42 Celzijeva stupnja, ako ne i više, pulsira u ušima. Uskačemo u bus, vozač daje znak da nismo kupile karte, ali zatvara vrata, a mi vrdamo po novčanicima, tražimo koliko ''leeeja'' treba... što, jel treba platiti, hoće nas izbaciti... Vozač nas ''ne obadiva'', vozi očajno, kupi prijatelja, odjednom naglo staje, prijatelj izlazi vani, kupi neku ratkapu, ulazi s njom u bus, pregledava, shvaća da ne vrijedi ništa i baca je natrag... welcome to Romania! Okolo naokolo Bukureštom na plus 42 i neki osjećaj puzajuće tuge unutar... Komentiramo ako ovako izgleda glavni grad, kakvo li je sve ostalo? Odčepile navečer jednu pivu u starom dijelu, neku baš rumunjsku koja ima obaveznog medvjeda na naljepnici, vratile se u hostel, odspavale i sutradan pravac Craiova. Nema drugog razreda, morate prvim, ''all inclusive'', hm... Klima radi, bome ne radi, znoj kapa dok se s naše desne strane odvija TV prijenos uživo iz nekih mjesta iz plus trideset godina unatrag kada je samo jedna od nas bila u planu i programu, neki film nikad doživljen, ali poznat... Polja suncokreta, 'rđave Dacije koje čekaju putnike, karovi s upregnutim konjima, šarene plastične torbe, stare Romkinje sa zavežljajem na kolcu uz prugu, kistom ispisano DISCO na nekoj kućerini, neka druga stvarnost... I zaključimo da smo po prvi put na putovanju po nekoj državi u kojoj je osjetno ''gore'', nego kod ''nas''. Slike polaaako prolaze, boje su zagasite... žuta, crvena, plava... polje suncokreta za poljem suncokreta, polaaako drmusamo po šinama, oči se sklapaju... kondukter kaže da smo za deset tamo... deset čega? Dana? Nebitno, jer nas već hvata ritam Rumunjske, u kojoj je deset minuta minimalno pola sata...  al' ajde, sve to nam je poznato od kuće! J

druga

Desetodnevni program treninga osposobljavanja za rad s mladima pod naslovom ''Inclusive Education for Roma Youth'' se održavao u rumunjskom gradiću Craiova unutar hostela Griffon, sa grupom od 28 ljudi iz osam država članica EU.  Adina Enache, naša trenerica, nam je na svoj energičan način najbolje pokušala prenijeti duh i smisao cijelog projekta. Kroz „energizere“, „ice-breakere“, „team building“ igre, „human rights“ igre, igre za zadržavanje ili povećavanje koncentracije, itd. ulazili smo u bit projekta – kako zainteresirati i zadržati romsku mladež u školskom sustavu. Prije samih igri, metoda i tehnika, svaki tim je predstavio ''romsko pitanje'' u svojoj državi. Za razliku od Hrvatske, primjerice u Rumunjskoj i Turskoj, Romi nisu etnička manjina, međutim diskriminacija koju doživljavaju na ulicama u Hrvatskoj, događa se i u Rumunjskoj i Turskoj. Dakle, politika ulice je ista. U samom izvršavanju dnevnih zadataka mogla se vidjeti razlika između onih koji već imaju iskustva sa različitim Erasmus i Erasmus+ programima, međutim iskustvo ne bi trebalo nikome biti razlog da ne ide na ovako nešto. Dapače! Nadalje, ono što smo svi kao grupa najviše iščekivali je konačni susret sa romskom zajednicom. Prvi je bio predviđen na sredini projekta, a drugi pri samom kraju. Dotad smo svi imali barem nekakvu viziju toga što možemo očekivati, a neki koji su već duže u Rumunjskoj su i bili već u nekoj od romskih zajednica.

treca

Kako opisati viđeno...?

Silazimo kombi busom niz prašnjav put, djeca idu uz naš kombi, znatiželjno prate očima što li će se zbiti, majke i očevi izlaze ispred svojih trošnih kuća u čijem dvorištu su naslagane plastične boce (Romi nas mogu naučiti mnogo o recikliranju!), poneki konj koji lijeno mlati repom, svi nas prate do kuće koja je negdje na sredini sela. Tamo nas čeka Brija, Romkinja koja je Lidiju kasnije naučila praviti pletenice, širi ruke prema Adini i toplina njihovog zagrljaja grije i nas ostale... možemo reći da smo se tad svi „otključali“. Imali smo jedan sat za izvesti igre s popisa kojeg smo dobili. Počeli smo s ''macarenom'' koju je naša grupa otplesala, i onda su Romi donijeli zvučnike i svoju glazbu i cijeli taj prvi susret bez obzira na prvi dojam siromaštva koje nas je zateklo, zabilježen je u veselom tonu.

4 5

6 7

8

Ipak, ono što smo osjetili i prilikom drugog susreta koji je uslijedio na samom kraju, jest to da od svih prisutnih, do tinejdžera je bilo najteže doprijeti. Njih je bilo najteže zainteresirati, ostaviti neki dojam. To nije toliko različito od Hrvatske ili bilo koje druge države, osim što Romi tinejdžeri ranije stupaju u seksualni odnos, vjenčavaju se i imaju djecu, dakle, ranije preuzimaju na sebe ulogu odrasle osobe. Nakon svega viđenog na prvom susretu, znali smo kao grupa što otprilike trebamo promijeniti u pristupu, dobili smo čistiju viziju problema kojim se bavimo. Nakon drugog susreta, bez obzira na sve stečeno na prvom susretu, teško je bilo ne biti emotivan. Taj se susret odvio bez „soundtracka“, bez plesa... Bili smo podijeljeni u grupe s jednim rumunjskim prevoditeljem preko kojega smo postavljali pitanja koja su nas zanimala. Životna iskustva jedne romske žene ili romskog muškarca vezana za gotovo bilo koje pitanje neusporediva su s našima. Od poslova, djece, bolesti, prava i edukacije. Upravo je pitanje edukacije bilo zanimljivo – romska djeca žele ići u školu! Ali na tome putu se događaju razni problemi koje ostala djeca nemaju u tolikoj mjeri; odgovornost prema obitelji, zarada ili škola, prijevoz, diskriminacija... 

9

Pomoću tih saznanja kreirali smo „flash-mob“ koji je nosio slogan: NE DISKRIMINACIJI, DA EDUKACIJI! u parku u Craiovi, koji slovi kao jedan od najljepših parkova u Rumunjskoj. Premda publika nije bila najmnogobrojnija, jer je ipak bilo još jedno sparno popodne, kreiranje samog „flash-moba“, uvježbavanje i izvođenje, bilo je zaista opajajuće (Zadar svakako treba jedan flash-mob!).

S tim zadatkom, kraj je bio tu. U međuvremenu smo kreirali naš vlastiti priručnik s treninga („manual book“) sa osmišljenim igrama, tako da smo imali i nešto konkretno ponijeti kući. Sve ostalo... sve ostalo se još uvijek sumira unutar nas samih. Deset dana druženja sa različitim ljudima iz različith zemalja i kultura, deset dana učenja kroz igre, oči i ruke, pogledi i osmjesi koje smo dobili unutar romske zajednice, Rumunjska sa svojim slojem prašine, Rumunjska u zoru, Rumunjska navečer, odlazak pješke u centar Craiove, vraćanje Dacia taksijem za jedva deset kuna, fasade, nazivi, lica, vlakovi, busevi... sve drugačije... i ne stane u riječi. 

10 11

12

Lidia Biočić i Viktorija Božina

Češka i Slovačka u srcu - Vinkino Erasmus iskustvo

O Erasmus programu saznala sam još u srednjoj školi i tada se pojavila želja za takvom avanturom koja se ispunila na prvoj godini diplomskog studija na Masarykovom Sveučilištu u Brnu, koje je otpočetka bio moj glavni favorit.

Brno je zaslužilo biti na glasu kao odličan grad za studiranje s puno pogodnosti za studente. Sve nam je bilo blizu i nadohvat ruke. Moja, kao i većina zgrada Sveučilišta je bila u centru grada, a kampus je bio udaljen 15 minuta gradskim prijevozom. Taj kompleks domova je uključivao jednu zgradu namijenjenu samo Erasmusima (zamislite toliko narodnosti na jednom mjestu), a u podrumu je postojao i „Party room“. Predavanja su bila interaktivnija i  dinamičnija nego kod nas, ali se bez problema dalo iskombinirati studentske obaveze i slobodno vrijeme puno aktivnosti i gotovo besplatnih putovanja.

Svoje Erasmus iskustvo bih opisala kao neki drugi svijet kojeg ne mogu shvatiti oni koji to nisu iskusili, tako i kad se vratiš i pokušavaš prijateljima dočarati sve to, većinom te blijedo gledaju. To je svijet u kojem upoznaješ ljude s kojima ubrzo imaš puno toga zajedničkog, sve je puno različitosti te u tim različitostima pronalazite sličnosti. Uvijek smo imali rasprave o svakojakim sitnicama kao npr. kakvo ponašanje nije prihvatljivo u određenim situacijama, o tome kako se u čijoj državi glasaju životinje te smo uporno tražili slične ili iste riječi i smijali se kad je ta riječ značila nešto potpuno suprotno kod svakoga od nas. Uvijek smo imali nepresušne teme za razgovor, jer smo jednostavno bili u multi-kulturalnom okruženju punom novih intenzivnih doživljaja, emocija, snalaženja i otkrivanja. Vežeš se uz ljude, pronalaziš srodne duše iz raznih dijelova Europe i svijeta i postaješ sposobniji i sigurniji u sebe nego prije.

blog1

U ovoj priči važnu ulogu ima i organizacija ESN Zadar čiji sam član postala prije odlaska na svoju Erasmus razmjenu, ali tek kad sam se vratila puno bolje sam razumjela što mobilnost kao iskustvo ili kao životni stil podrazumijeva. Uključila sam se s više motivacije i žara jer  sam imala osjećaj da na taj način mogu produžiti Erasmus te sam znala kakvu ulogu ESN može imati za strane studente u vidu posrednika integracije, upoznavanja i prihvaćanja u drugom gradu. Nedugo nakon toga, prijavila sam se na još jednu razmjenu u Bratislavi koja je također bila jedno izvanredno iskustvo s ljudima iz svih dijelova Europe, a zajedničko nam je bilo učenje i strast prema slovačkom jeziku. 

blog2

Što dobiješ Erasmus razmjenom? Naučiš puno toga o sebi i svojim mogućnostima, proširiš svoja iskustva i horizonte, stekneš nove vještine, otvoriš se novim iskustvima i kulturama, prevladaš izazove, svoje strahove i svoj introvertirani dio ličnosti, razvijaš potencijal za jezike te učiš samostalno se snalaziti i živjeti u drugoj zemlji s nepoznatim ljudima. Sve to ti daje vjetar u leđa, što smatram da je važno svakom mladom čovjeku. Osim toga imaš priliku vidjeti mnoga mjesta za što si mislio da je nemoguće i zajedno s tim dobivaš pogled  na svijet i život iz drukčije perspektive. 

blog3

Sve to ostavilo je velikog traga na meni, a i ja sam ostavila komadiće srca tamo gdje sam sve to proživjela. Sada to sve nadoknađujem i nastavljam putovanjima (kojih nikada dosta) i posjećivanjem prijatelja po zakucima Europe te naravno ugošćujem ih u Hrvatskoj. Svaki put kad se čujemo preko Skype-a čini nam se kao da smo se vidjeli jučer. Isplati se skupiti hrabrosti i  odvažiti se na takvu avanturu, jer ono što steknete i dobijete je neprocjenjivo.

Vinka Skorić

   Kako je započela avantura Filipovog života te koji su njegovi dojmovi Ceepus programa!

16357601 10209808858951496 837557524 o

Trenutno se nalazim u Grazu, drugom najvećem gradu Austrije. Sjedim u naslonjaču (da dobro ste pročitali) svoje sobe s pogledom na znameniti Schloßberg i razmišljam pomalo retrospektivno kako i ova razmjena uskoro završava. Četiri mjeseca Ceepus programa prošla su prebrzo, pravi klišej.

No da se ja vratim naslovu. Sjećam se kako sam već s 18 godina sudjelovao na svojoj prvoj mobilnosti, razmjeni mladih od nekoliko dana u Sloveniji, tada je to bilo dio Youth in Action programa. Nekoliko mjeseci kasnije uslijedio je još jedna projekt u Poljskoj, iza kojeg je slijedio još jedan i tako u niz. I s tim je počelo, s malim kratkim razmjenama i projektima, a samim time i po prvi put gotovo besplatnim putovanjima. Zvučalo je gotovo nezamislivo svim mojim prijateljima.

Čim sam počeo studirati geografiju i talijanski na zadarskom sveučilištu znao sam da moram otići na Erasmus + studijski boravak. Natječaj je izašao krajem veljače kad sam  ja još završavao prvi semestar. Prijavio sam se i dobio erasmus u Padovi u Italiji. Za tih pet mjeseci na drugoj godini mogu reći samo najbolje. Padova je studentski grad s preko 50 000 studenata i cijeli grad živi u tom duhu. Ondje sam bio u studentskom domu s još dvadesetak drugih erasmusovaca, ali i s Talijanima što mi je uvelike pomoglo u usavršavanju jezika. Kad kažem pravi studentski grad uistinu to mislim – organiziran po mjeri studenta. Cijeli grad je jedno veliko sveučilište sa zgradam fakulteta na gotovo svakom koraku. Srijeda je tradicionalan dan za druženje na Piazzi dei Signori i izlaske, što i profesori znaju (jer su se i oni tako zabavljali), stoga se nerijetko desilo da u srijedu poslijepodne nakon predavanja profesor kaže –Zabavite se večaras. Mladi su posvuda. Od jutra na tipičnom talijanskom doručku u barovima – kava i kroasan, kasnije ručak u menzi ili panzerotto s nogu, poslijepodne obaveno čuveni spritz, dok navečer može ponovo jedan ili dva spritza. Taj spritz je neka vrsta aperitiva s Aperolom ili Camaprijem, malo mineralne vode i proseccom. Uz spritz ima jedno  pravilo, mora vam se sviditi – bilo odmah na početku ili kasnije s vremenom, no nema studenta koji je otišao iz Padove bez da mu nedostaje taj aperitiv jer se veže ne samo uz okus već uz cijelokupnu atmosferu i druženje. Osim predavanja i učenje (o da i toga ima na erasmusu) tu razmjenu su obilježila i putovanja. Trenitalia i treno regionale su uvijek bili tu za nas. Karte za vlakove su bile pristupačne cijene i relativno se brzo stizal ona odredišta pošto je položaj Padove specifičan pa smo u mnoge gradove stizali niti za sat vremena. Venecija je tako bila udaljena svega 20 minuta, dok je karta u jendom pravcu koštala niti 5 eura.

16325585 10209808829070749 2022185867 o

Bicikli, moram spomenuti bicikle. Kažu da je Amsterdam grad bicikala, ali Padova je definitivno tu negdje. Gotovo svi koriste bicikle, koji se nabave prilično jednostavno ( u parku ili pošteno preko raznih grupa) i jeftino.

To iskustvo je prošlo brzo, ali ostavilo je velikog traga na meni. Postao sam odgovorniji i samostlaniji, znatno poboljšao znanje talijanskog i engleskog jezika, definitivno se oslobodio straha od nepoznatog i „nesigurnosti“, našao nove prijatelje iz drugih zemalja te na taj način naučio puno o njihovim kulturama i jeziku (a znate što se prvo nauči na stranom jeziku).

Vratio sam se u Zadar i odmah prvog dana počeo upoznavati erasmus studente te sam tako izbjegao čuvenu posterasmus depresiju – samo sam produžio svoj erasmus u gradu u kojem inače studiram.

I tako je došao lipanj 2016. godine i prijave na Ceepus program. Znao sam dugo da postoji taj program, ali nikad mi nije bilo previše jasno što je to. Stoga sam se bacio na  istraživanje i shvatio da je to jako slično  Erasmus + programu, ali je ograničen broj zemalja u koje se može ići i svaka zemlja određuje vlastite kriterije kao npr. visinu stipendije, trajanje i ostale povlastice (osiguranje, hrana, javni prijevoz, smještaj u domu, itd.).  Ja sam odlučio da će moja nova destinacija biti Graz te sam se prijavio i nedugo kasnije dobio e-mail s pozitivnim odgovorom. Tada sam se već osjećao kao doktor znanosti u polju mobilnosti nakon iskustva u Italiji te sam svu birokraciju riješio bez problema.

16326463 10209808859111500 362961712 o

U listopadu sam počeo sa svojom drugom studentskom razmjenom, koja sada završava. U Grazu mi je bilo dosta drugačije nego u Italiji jer ipak je teško ne uspoređivati s prvim iskustvom razmjene. Italija je definitivno više orijentirana zabavi, studenti i profesori su opušteniji, ljudi i općenito kultura je sličnija našoj – jer ipak vam nedostaju one naše kave i druženje od par sati u kafićima. Svaka država i svaki grad opet ima svoje čari i na Ceepus programu sam samo nadogradio svoje iskustvo, no u biti je vrlo slično Padovi. Za razliku od padovanskog sveučilišta gdje smo imali više predavanja (po dva ili tri puta na tjedan) u Austriji smo morali više raditi za sam kolegij. Morali smo gotovo iz svakog kolegija napraviti referat i/ili napisati esej uz dodatne ispite na kraju.

Vezano uz nova iskustva i razvoj mladij, bitno je da upravo oni shvate koliko puno mogućnosti  postoji za odlazak na mobilnost, od onih u trajanju od nekoliko dana, pa sve do nekoliko mjeseci. Imamo pregršt toga, samo trebamo izabrati, osloboditi se straha i odvažiti na novu avanturu. Nikad nemojte zaboraviti i na brojne seminare  i konferencije koje se održavaju u regiji i šire. Vrlo često su i u tim slučajevima pokriveni troškovi puta, smještaja i hrane. I uvijek nešto novo naučite, stvarate mrežu poznanstava po Europi i svaki put se kući vratite s jednom novom pričom i referencom u životopisu.

16359139 10209808820350531 358045488 n 2

Za kraj želim reći da ima nešto što povezuje sve to u jedno, a zove se Erasmus Student Network ili skraćeno ESN. To je najveća europska studentska organizacija koja djeluje na internacionalnoj, nacionalnoj i lokalnoj razini čiji je glavni cilj pomoći dolaznim internacionalnim studentima u prilagodbi na novu sredinu, također pomoći im glede birokracije te ih pokušati integrirati u lokalnu zajednicu organizacijom raznih evenata i radionica kako bi profitirale obje strane, i lokalci i sami studenti. Ja sam član lokalne sekcije ESN-a Zadar već dvije godine, uživam volontirajući i najvažnije od svega, stalno sam u kontaktu sa stranim studentima, tj. okružen sam svime onim što nosi pojam mobilnost.

Moja poruka svim mladima je da se odvažite na mobilnost, na svoju avanturu života. Znam, teško je ostaviti sve prijatelje, maminu kuhinju i život na koji smo navikli, no isplati se, itekako se isplati. Uživajte  i nadam se da ćete poslušati moj savjet.

Piše: Filip Cirkvenčić

                                                                               

U Italiju po dozu pozitive! 

 

Venecija, Italija

 

Nikad nisam pretjerano voljela kad bi me netko upitao da izdvojim neku stvar, mjesto, boju, pjesmu, što god, kao najdraže. Još od osnovnoškolskih leksikona i spomenara takva pitanja su me činila tjeskobnom jer su me tjerala  da se stavljam u kojekakve ladice birajući samo jednu mogućnost. Pa daj, svijet je prepun šarenila i lijepih stvari, ne mogu odabrati samo jednu! Buntovnički, i danas odbijam odgovarati na takva pitanja smatrajući ih ograničavajućima. Ipak, jedna anomalija se pojavila i samoj sam sebi “uskočila u usta”. Da stvar bude gora, radi se o mjesecu u godini. Da, imam najdraži mjesec u godini. Ali to nije mjesec u kojem sam rođena niti mjesec koji nadaleko svi smatraju najljepšim, božićni mjesec. Moj mjesec je sasvim običan, ni po čemu općenito poznat, ali meni najposebniji. Radi se o listopadu, mjesecu kada ja već treću godinu zaredom sa svojim životnim i prostornim  suputnikom uzimam predah od života, uključujem modalitet „mozak na pašu“ te otputujem u neku stranu zemlju/e.  Ove godine izbor je pao na sjever Italije, kratki intermezzo u Beču te Češku. Putovanja nikad dosta, a ovo je trajalo samo 2 tjedna.  Moram napomenuti da sam, kao svako ljudsko biće, krenula u planiranje puta sa svim svojim predrasudama dajući prednost predivnoj Češkoj gdje ćemo posjetiti braću  Slavene, a marginalizirajući Italiju na način da ću imati osjećaj kao da se nisam makla iz Dalmacije. Ponekad mi je drago kad se moja predviđanja i predrasude empirijski razbiju, i ovo je bio jedan od tih slučajeva.

 

Ponte di Rialto, Venecija, Italija Venecija, Italija Trg sv. Marka, Venecija, Italija

 

 

U Italiji smo bili smješteni u Milanu odakle smo prema svojim preferencama odlučili posjetiti romantičnu Veneciju, nacionalni park Cinque Terre te gradić Varennu koji se nalazi na obali jednog od najdubljih jezera Europe, jezera Como.  Prvi dan je bio posvećen gradu gondola,  Veneciji.  Savjet koji sam ja zdušno prihvatila i isto tako ga dalje prosljeđujem, jest taj da lutate.  Lutajte, izgubite se po Veneciji, prođite tim uskim prolazom, zavirite iza tog ugla, nikad ne znate što vas čeka. Ljudi masovno idu lijevo? Vi skrenite desno.  Nemojte biti opterećeni time da dođete na trg sv. Marka što prije, ostavite koju sekundu taj fotoaparat, pogledajte oko sebe, uhvatite domaćina kako se smije, kako prepoznatljivo skuplja prste ruke te objašnjava drugom Talijanu nešto što samo on razumije. Dok gledate Most uzdaha, romantični duh grada će vas jednostavno vratiti natrag u vrijeme, a vi ćete trljati oči jer bi se zakleli da ste na njemu zaista vidjeli zatvorenike kako melankolično zadnji put upijaju Veneciju.  Ako ćete posjetiti okolne otoke, kao što smo mi Burano, otiđite tamo nakon što ste obišli Veneciju, priuštite sebi odmor od kakofonije grada i odmorite se gledajući jedinstvene šarene kućice koje su u savršenoj harmoniji s hipnotizirajućim talijanskim nebom.  Na povratku iz Burana, dok smo žurili kroz  Veneciju da bi stigli na vlak na vrijeme, ostat će mi najljepša uspomena iz toga grada, skupina djece koja igra nogomet s nekom starom loptom, sjajni pogled dječaka koji se vragolasto smiješi dok mu ja vraćam loptu, skupina majki koja razgrće robu i miris mortadele. Opčinio me taj kontrast, takva jednostavnost života u jednom od najljepših i najposjećenijih, a time i bogatijih gradova svijeta.  Mislim da je već u tom trenu, Italija ukrala jedan dio moga srca.

 

Burano, Italija Burano, Italija Burano, Italija

 

Sljedeći dan put nas je odveo u Varennu. E sad, zašto baš jezero Como i grad Varenna? Dok smo tek odlučivali koja ćemo mjesta uopće posjetiti na sjeveru Italije, na Internetu smo pretraživali  slike tog dijela  zemlje. Naletjeli smo na jezero Como koje je izgledalo apsolutno bajkovito. Varennu smo odabrali jer nije toliko posjećena kao  ostala mjesta na tom jezeru. Kad smo napokon došli u taj gradić, pitanje se samo od sebe nametnulo: „Zašto?“. Varenna je šarmantno mjestašce s jednim od ljepših pogleda i panorama koje sam dosad doživjela. Iznad  nje se nalazi srednjovjekovni dvorac okružen maslinikom, Vezio kojega čuvaju duhovi, a pogled s njega niti jedna fotografija ne može dočarati. Postoji nešto smirujuće u cijeloj toj atmoferi u kojoj lako izgubiš pojam o vremenu, jednostavno se diveći planinama i nepreglednom plavo – zelenom prostranstvu.

 

 Varenna, jezero Como, Italija Varenna, Italija Jezero Como, Italija

 

Cinque Terre je nastavio niz jednostavnosti talijanskog življenja. U tih pet sela, svako malo naiđete na neki restorančić koji izgleda kao da ste se jednostavno našli usred ručka neke domaće familije, a od Monterossa do Riomaggiorea proteže se miris prženih liganja. U zraku kojeg ispunjavaju opijeni zvuci smijeha turista i lokalaca osjeti se bezbrižnost i opuštenost. Nemojte zaboraviti posjetiti plaže koje izgledaju kao privatne plaže kakvog vrckavog diva budući da se kuće nalaze na visokim stijenama, a ogromni oblutci izgledaju upravo kao da ih je njegova divovska ruka donijela tu radi povremene razonode. Upitala sam se, radi li i taj imaginarni div žabice po moru s njima?

 

Cinque Terre, Italija Cinque Terre, Italija Cinque Terre, Italija

 

Prvi susret s Milanom bio je izlazak iz metroa, a sljedeće što sam vidjela bila je impozantna građevina milanske katedrale. Dok šetate komercijalnim centrom grada, na kraju ulice  ćete naići na rimske kolone sv. Lorenza. Kao u kakvoj urbanoj pustinji  svako malo iskaču povijesne oaze koje napajaju vaše oči kulturnim blagom. Ako želite odmoriti od užurbanog tempa grada, posjetite dvorac  Sforzesco,  prošećite okolnim Parcom Sempione na kraju kojeg se nalazi Slavoluk mira, a ako budete imali sreće kao ja, možda vas njemu privuče  bas gitara iz koje dopiru zvuci opuštajućeg Pink Floyd-a. Ali da bi u potpunosti upoznali Milano, morate upoznati Milanese. Oni nisu ugodni samo oku i uhu, već i duhu. Prvu večer kad smo tek došli u Milano, sjeli smo na gradski trg sa željom da nešto pojedemo i divimo se pogledu  na prekrasni Duomo. U jednom trenu do nas je nonšalatno došetala djevojka tražeći nas maramicu. U prvom trenu ja sam ostala bez teksta, jer znam da bi u mom rodnom gradu, puno ljudi pomislilo da je čudno što od neznanaca traži maramicu. Nešto tako sasvim jednostavno, a kod nekih tako neuobičajno je razlog zašto ja volim Milano i sigurno bi se jednog dana voljela vratiti. Dok ih promatrate na ulici, u podzemnoj željeznici, primjetit ćete koliko su opušteni, nasmijani, s kojom se lakoćom upuštaju u konverzaciju s neznancem koji sjedi do njih u metrou. Grad uistinu jesu ljudi, a sudeći po tome Milano je predivan.

 

Milano, Italija Milano, Italija Milano, Italija

 

Piše: Marija Blajić 

 

Preko Brna do svijeta

 

Sveučilište Masaryk Brno

 

Sabrati iskustvo Erasmusa, to jest razdoblje jedne akademske godine provedene na studentskoj razmjeni na inozemnom sveučilištu u multikulturalnoj zajednici, s mnoštvom ljudi s kojima dijeliš interese, govoreći strane jezike, je vrlo jednostavno, treba li se izraziti osjećajem - tada je to svakako sreća i punina. Međutim, treba li se izraziti riječima, sigurna sam da ću uspjeti prenijeti tek dio, nikako ne cjelinu. Nastojeći vam predočiti kako je izgledao studentski život u Brnu, ukazat ću na neke pozitivne strane mobilnosti, ponuditi koji praktičan savjet i prepričati koju anegdotu te vam, nadam se, dočarati što možete dobiti odlučite li plan o mobilnosti provesti u djelo, a ako to još niste planirali, svoje vam iskustvo nudim kao poticaj, motivaciju i ohrabrenje.

 

Idejom slijeda asocijacija ili prateći tok misli, kad mi netko kaže Brno, mogu vam reći: ljubičasti pupoljci u kvadratnom dvorištu centralne zgrade sveučilišta i miris kave iz automata kraj širokih drvenih vrata što se otvaraju kad prisloniš malu karticu sa svojim imenom – to sam ja, Masaryk - i ona se otvore. Mogu vam reći „Information system MU“, „currency converter“, „Erasmus student network“, „student guide for international students“, „e-learning system“. Trostruke doze čitanja, prevođenja, pisanja. Tjedni „response papers“. Dvojezičnost, trojezičnost pa još dalje. Dva studentska doma, puna svijeta, zemalja, kultura, jezika. Večera s Australijom, pivo s Kanadom, dijeljenje kupaonice sa Slovačkom, dijeljenje sobe s Grčkom, izlet s Amerikom, putovanje s Njemačkom, svake večeri puding s Litvom,... Vinarska, Charlie's, Perpetuum, Kounicova, Lužanky, Kamenolom, vatromet, Hare Krišna, Vesela Čajovna, Student Agency Bus.

 

Faculty of Arts Arna Novaka 1 Brno My room Kounicova dormitory Forest time Brno

 

Kad netko kaže Brno...

 

Mislim dugačko - na one sate provedene u noćnim učionicama, gdje bismo prolazili gradivo zajedno i odbrojavali do iduće pauze koju ćemo iskoristiti za vikanje o politikama vlastitih država, osjećajući se tako isto, on iz Španjolske, ja iz Hrvatske, ona iz Grčke. Dugačko - u onim satima koje bismo iskoristili za vruću ponoćnu kavu i motali cigarete smrznutim prstima ispod sjene starog Masaryka, do dugo u noć. Čitali, pisali, psovali, propitivali, kritizirali, osmišljavali, recitirali, izvodili, citirali, prevodili, u zagrljajima, sretni, svi mi - on iz Njemačke, oni iz Rusije, ja iz Hrvatske.

 

Mislim šareno i široko - od Malezije do Kansasa. Od Atene do Vilnusa. Od Nebraske do Melbourna. Od Moskve do Santo Dominga. Mislim o Brnu kao mjestu gdje su se stopile sve one priče koje su putovale u koferima s drugih krajeva svijeta, o svima nama i svakom onom trenutku kad je svaki/a od nas predao/la papire potrebne za prijavu na studentsku razmjenu. Mislim o onoj ekploziji radosti koju bismo proizveli da je netko mogao stopiti sve te trenutke u jedan, svaku radost koju smo proživjeli iščekujući trenutak polaska, da su se mogli stopiti naši strahovi, koliko bi se stresao svijet, da se mogla sklopiti naša hrabrost, jedna u drugu, puzlasto, koliko smo bili snažni, koliko odvažni.

 

 Olomouc Češka Sastanak studenata predstavnika s vice rektorom za vanjske odnose i direktorom Centra međunarodnu suradnju Sveučilište Masaryk Brno 14796138 1328735683804550 1291462804 o

 

 Mislim smijehom - o Talijanima što se drže za glave dok „drsko“ lomim špagete, o svim onim „Mama mia!“ uzvicima dok pizzu prekrivam kečapom. O začuđenim licima Rusa dok Španjolci ljube ljude koje tek upoznaju. O izrazima lica kad Litvancima objasnim da i mi imamo -20 stupnjeva i da ima i nejužne Hrvatske. O reakcijama Australaca kad im spomenem brojku nezaposlenih u Hrvatskoj. O Nijemcima koji su potvrdili svaku onu „oni ti sve računaju“, „njima ti je sve po pe esu“ :) 

 

Mislim okusom - prisjećajući se đumbirastih scenarija u kuhinji, tanjura začinjenih receptima Australke, kojoj je otac Indijac, majka Ruskinja, i opet mirisi - salate od meda, papra i limete, grčka musaka, džadžiki, litvanska ljubičasta juha, ruski boršč,... Okusom, prustovski se podsjećam, jer tamo smo, u jednoj kuhinji nekog mnogokatnog doma usred Brna, u Češkoj, osim salata, okusa i mirisa svih nacionalnih kuhinja, pomiješani bili i mi! Na večerama tijekom kojih bismo se identificirali drugačijim imenima: nismo više bile Elene, Andree, Simasi, Migueli, zvučalo je ovako: „Hey Greece, what are you preparing today? Italy is next, right? Guys, get ready, you know Lithuania is cooking tomorow, right? Hopefully Spain will bring more then wine this week.“ Tako bismo u kuhinji, za dugim stolovima i punih želudaca, mi postajali i više od kuhara - tamo sam nekome bila Hrvatska, tamo mi je netko bio Španjolska, dok smo jeli autralsko, malezijsko, japansko. Vilicama, štapićima, prstima, očima. Naš mali svemir satkan od svih vremenskih zona, klimatskih pojaseva, mirisnih salveta i kućnih recepata što smo prinosili subotama u toplu kuhinju 11. kata doma Kounicova.

 

Christmas dinner Vinarska dormitory Brno Christmas eve Kounicova dormitory Brno Drinking tram Brno

 

Mislim očima - sjevnu mi odjednom sve zgrade divnog sveučilišta, ona zavučena u Novakovoj tik uz divnu knjižnicu staklenih zidova obraslu u boje - zelene i jesenje i proljetne, s travnjacima, a na travnjacima studenata, bilježnica, toplih kava, šarenih prekrivača, predavača... Onu u Grohovoj gdje nas je utorcima čekala profesorica Olga, na nasmijanim i zabavnim predavanjima, odakle smo uvijek odlazili zadovoljni, puni i s nečim novim, trepnem i eno me u Joštovoj, mirisi iz menze, knjige i studenti, kaputi i torbe i dim cigareta, sive klupe i rascvale krošnje, plakati i crveno bijeli tramvaji. Konglomerati ljudi, kultura, jezika, želja, planova. Profesori i profesorice iz Mađarske, Rusije, Češke, Njemačke, i stotine nas što nam se studira, sa svih krajeva planete.

 

Mislim ušima - još uvijek čujem onaj dan u kojem se stapaju gradivo suvremene ruske leksikologije izgovarano na ruskom, praćeno povremenim anegdotama ispričanim na češkom, nakon kojih sam iz mobitela slušala mamina pitanja na hrvatskom, kad su ju prekinule moje misli na engleskom, jer me baš zvala cimerica Grkinja, dok sam na španjolskom pozdravljala prijatelja koji je išao u susret i... odjednom oluja jezika u kojoj sam sretna - spasibo, eharisto, thank you, danke, dikuji, merci, gracias - sretna i zahvalna! Ušima - jer čujem one aplauze na večeri poezije na kojoj sam uspjela okupiti 10-ak zemalja, redove i stranice stihova - tajnih, nikad prije pročitanih, davno objavljenih, znanih, tuđih, al' voljenih, svojih, njihovih...

 

Opening of poetry evening Brno Poetry evening Caffe Mezzanine Brno Country presentation Cinema Scala Brno

 

Otići na Erasmus puno je više od studiranja na inozemnoj instituciji, otići na studentsku razmjenu znači život u novom gradu, putovanja, nova znanja, doručke s ljudima s drugih kontinenata, slojevitosti jezika, znakova i simbola, u kojima smo se ispreplitali i kojima smo se međusobno poučavali, nadopunjavali i obogaćivali, znači mogućnost i potencijal, poticaj i pokret. Već prvih dana ti nekome postaješ „Hrvatska“, a i sam SAD ili Tasmaniju ili Grčku reduciraš na nekoliko lica ili imena ili recepata... Sužavaš, pa opet širiš, sve više širiš spoznaje, sve ti je jasnije da ćeš se ponovno prijaviti na studentsku razmjenu, osjetiš da neki dijelovi tebe sad odlaze dalje, s onim ljudima s kojima si dijelio sve tijekom jednog ili dva semestra, kao što i ti nosiš onaj „malaka“ iz Grčke, onu gestu skupljenog palca i kažiprsta začuđenog Talijana, onu naviku ispijanja popodnevnog čaja, onaj „prosim“ s čeških ulica, onu ljubav prema ljudima iz drugih zemalja, koji su sada sve samo ne stranci - i još, još, još... Idite!

 

Crveni trg Moskva Planinarenje Tatre Slovačka Party na brodu Budimpešta

 

Nakon akademske godine 2015./2016. - ja sam i Češka i Brno i Masaryk University, ponijela sam tu stvarnost i pretvaram je u tekstove, savjete, prepričavam, prenosim, preporučam, iznova i iznova promišljam. Promisli koja zemlja tebe čeka i u kojim te sve pričama čeka glavna uloga. :) 

 

Piše: Marta Džaja

 

Ovaj tekst objavljujemo u sklopu obilježavanja međunarodne Eurodeskove kampanje "Time to Move" (www.timetomove.info). 

Stranica 1 od 4

Go to top