Preko Brna do svijeta

Sabrati iskustvo Erasmusa, to jest razdoblje jedne akademske godine provedene na studentskoj razmjeni na inozemnom sveučilištu u multikulturalnoj zajednici, s mnoštvom ljudi s kojima dijeliš interese, govoreći strane jezike, je vrlo jednostavno, treba li se izraziti osjećajem - tada je to svakako sreća i punina. Međutim, treba li se izraziti riječima, sigurna sam da ću uspjeti prenijeti tek dio, nikako ne cjelinu. Nastojeći vam predočiti kako je izgledao studentski život u Brnu, ukazat ću na neke pozitivne strane mobilnosti, ponuditi koji praktičan savjet i prepričati koju anegdotu te vam, nadam se, dočarati što možete dobiti odlučite li plan o mobilnosti provesti u djelo, a ako to još niste planirali, svoje vam iskustvo nudim kao poticaj, motivaciju i ohrabrenje.

Idejom slijeda asocijacija ili prateći tok misli, kad mi netko kaže Brno, mogu vam reći: ljubičasti pupoljci u kvadratnom dvorištu centralne zgrade sveučilišta i miris kave iz automata kraj širokih drvenih vrata što se otvaraju kad prisloniš malu karticu sa svojim imenom – to sam ja, Masaryk - i ona se otvore. Mogu vam reći „Information system MU“, „currency converter“, „Erasmus student network“, „student guide for international students“, „e-learning system“. Trostruke doze čitanja, prevođenja, pisanja. Tjedni „response papers“. Dvojezičnost, trojezičnost pa još dalje. Dva studentska doma, puna svijeta, zemalja, kultura, jezika. Večera s Australijom, pivo s Kanadom, dijeljenje kupaonice sa Slovačkom, dijeljenje sobe s Grčkom, izlet s Amerikom, putovanje s Njemačkom, svake večeri puding s Litvom,... Vinarska, Charlie's, Perpetuum, Kounicova, Lužanky, Kamenolom, vatromet, Hare Krišna, Vesela Čajovna, Student Agency Bus.

Kad netko kaže Brno...

Mislim dugačko - na one sate provedene u noćnim učionicama, gdje bismo prolazili gradivo zajedno i odbrojavali do iduće pauze koju ćemo iskoristiti za vikanje o politikama vlastitih država, osjećajući se tako isto, on iz Španjolske, ja iz Hrvatske, ona iz Grčke. Dugačko - u onim satima koje bismo iskoristili za vruću ponoćnu kavu i motali cigarete smrznutim prstima ispod sjene starog Masaryka, do dugo u noć. Čitali, pisali, psovali, propitivali, kritizirali, osmišljavali, recitirali, izvodili, citirali, prevodili, u zagrljajima, sretni, svi mi - on iz Njemačke, oni iz Rusije, ja iz Hrvatske.

Mislim šareno i široko - od Malezije do Kansasa. Od Atene do Vilnusa. Od Nebraske do Melbourna. Od Moskve do Santo Dominga. Mislim o Brnu kao mjestu gdje su se stopile sve one priče koje su putovale u koferima s drugih krajeva svijeta, o svima nama i svakom onom trenutku kad je svaki/a od nas predao/la papire potrebne za prijavu na studentsku razmjenu. Mislim o onoj ekploziji radosti koju bismo proizveli da je netko mogao stopiti sve te trenutke u jedan, svaku radost koju smo proživjeli iščekujući trenutak polaska, da su se mogli stopiti naši strahovi, koliko bi se stresao svijet, da se mogla sklopiti naša hrabrost, jedna u drugu, puzlasto, koliko smo bili snažni, koliko odvažni.

 Mislim smijehom - o Talijanima što se drže za glave dok „drsko“ lomim špagete, o svim onim „Mama mia!“ uzvicima dok pizzu prekrivam kečapom. O začuđenim licima Rusa dok Španjolci ljube ljude koje tek upoznaju. O izrazima lica kad Litvancima objasnim da i mi imamo -20 stupnjeva i da ima i nejužne Hrvatske. O reakcijama Australaca kad im spomenem brojku nezaposlenih u Hrvatskoj. O Nijemcima koji su potvrdili svaku onu „oni ti sve računaju“, „njima ti je sve po pe esu“ :) 

Mislim okusom - prisjećajući se đumbirastih scenarija u kuhinji, tanjura začinjenih receptima Australke, kojoj je otac Indijac, majka Ruskinja, i opet mirisi - salate od meda, papra i limete, grčka musaka, džadžiki, litvanska ljubičasta juha, ruski boršč,... Okusom, prustovski se podsjećam, jer tamo smo, u jednoj kuhinji nekog mnogokatnog doma usred Brna, u Češkoj, osim salata, okusa i mirisa svih nacionalnih kuhinja, pomiješani bili i mi! Na večerama tijekom kojih bismo se identificirali drugačijim imenima: nismo više bile Elene, Andree, Simasi, Migueli, zvučalo je ovako: „Hey Greece, what are you preparing today? Italy is next, right? Guys, get ready, you know Lithuania is cooking tomorow, right? Hopefully Spain will bring more then wine this week.“ Tako bismo u kuhinji, za dugim stolovima i punih želudaca, mi postajali i više od kuhara - tamo sam nekome bila Hrvatska, tamo mi je netko bio Španjolska, dok smo jeli autralsko, malezijsko, japansko. Vilicama, štapićima, prstima, očima. Naš mali svemir satkan od svih vremenskih zona, klimatskih pojaseva, mirisnih salveta i kućnih recepata što smo prinosili subotama u toplu kuhinju 11. kata doma Kounicova.

Mislim očima - sjevnu mi odjednom sve zgrade divnog sveučilišta, ona zavučena u Novakovoj tik uz divnu knjižnicu staklenih zidova obraslu u boje - zelene i jesenje i proljetne, s travnjacima, a na travnjacima studenata, bilježnica, toplih kava, šarenih prekrivača, predavača... Onu u Grohovoj gdje nas je utorcima čekala profesorica Olga, na nasmijanim i zabavnim predavanjima, odakle smo uvijek odlazili zadovoljni, puni i s nečim novim, trepnem i eno me u Joštovoj, mirisi iz menze, knjige i studenti, kaputi i torbe i dim cigareta, sive klupe i rascvale krošnje, plakati i crveno bijeli tramvaji. Konglomerati ljudi, kultura, jezika, želja, planova. Profesori i profesorice iz Mađarske, Rusije, Češke, Njemačke, i stotine nas što nam se studira, sa svih krajeva planete.

Mislim ušima - još uvijek čujem onaj dan u kojem se stapaju gradivo suvremene ruske leksikologije izgovarano na ruskom, praćeno povremenim anegdotama ispričanim na češkom, nakon kojih sam iz mobitela slušala mamina pitanja na hrvatskom, kad su ju prekinule moje misli na engleskom, jer me baš zvala cimerica Grkinja, dok sam na španjolskom pozdravljala prijatelja koji je išao u susret i... odjednom oluja jezika u kojoj sam sretna - spasibo, eharisto, thank you, danke, dikuji, merci, gracias - sretna i zahvalna! Ušima - jer čujem one aplauze na večeri poezije na kojoj sam uspjela okupiti 10-ak zemalja, redove i stranice stihova - tajnih, nikad prije pročitanih, davno objavljenih, znanih, tuđih, al' voljenih, svojih, njihovih...

Otići na Erasmus puno je više od studiranja na inozemnoj instituciji, otići na studentsku razmjenu znači život u novom gradu, putovanja, nova znanja, doručke s ljudima s drugih kontinenata, slojevitosti jezika, znakova i simbola, u kojima smo se ispreplitali i kojima smo se međusobno poučavali, nadopunjavali i obogaćivali, znači mogućnost i potencijal, poticaj i pokret. Već prvih dana ti nekome postaješ „Hrvatska“, a i sam SAD ili Tasmaniju ili Grčku reduciraš na nekoliko lica ili imena ili recepata... Sužavaš, pa opet širiš, sve više širiš spoznaje, sve ti je jasnije da ćeš se ponovno prijaviti na studentsku razmjenu, osjetiš da neki dijelovi tebe sad odlaze dalje, s onim ljudima s kojima si dijelio sve tijekom jednog ili dva semestra, kao što i ti nosiš onaj „malaka“ iz Grčke, onu gestu skupljenog palca i kažiprsta začuđenog Talijana, onu naviku ispijanja popodnevnog čaja, onaj „prosim“ s čeških ulica, onu ljubav prema ljudima iz drugih zemalja, koji su sada sve samo ne stranci - i još, još, još... Idite!

Nakon akademske godine 2015./2016. - ja sam i Češka i Brno i Masaryk University, ponijela sam tu stvarnost i pretvaram je u tekstove, savjete, prepričavam, prenosim, preporučam, iznova i iznova promišljam. Promisli koja zemlja tebe čeka i u kojim te sve pričama čeka glavna uloga. :) 

Piše: Marta Džaja

Ovaj tekst objavljujemo u sklopu obilježavanja međunarodne Eurodeskove kampanje "Time to Move" (www.timetomove.info).