Detalji

Danijel Franić

12 Rujan 2018

Ovo ljeto prvi sam put sudjelovao u Erasmus+ razmjeni i nisam ni sam znao kakvo me iskustvo čeka. Radilo se o projektu Have your say! (Reci što misliš) na temu položaja izbjeglica u europskim zemljama koji se odvijao u Fužinama od 16. do 22. srpnja 2018. godine. Organizirala ga je nevladina udruga Jablani, a financirala Europska Unija. Sudjelovali su partneri iz Mađarske, Poljske, Estonije i Litve. Ukupno je sudjelovalo 36 mladih osoba od 14 do 19 godina i 10 voditelja.

Projekt se odvijao prema rasporedu koji je sadržavao sve aktivnosti tokom našeg dana, ali i tjedna. Glavni fokus prvih par dana programa bilo je međusobno upoznavanje kroz zabavne radionice i igre. U srcu programa nalazila se debata. Kroz osam debatnih radionice naučili smo pravila i osnove debate; kako se pripremiti za tezu; ali još bitnije kako razmišljati, paziti i slušati što osoba nasuprot tebe govori. Mnoge ove vještine će nam dobro doći ukoliko se nastojimo baviti debatom, ali će nam također pomoći u svakodnevnom životu, bilo u razgovoru, razmišljanju ili građenju stavova. Pomoći će nam postati savjesni i dobri građani, mogli bismo reći.

Osobito mi se svidjelo grupno sudjelovanje u radionicama gdje nismo nastupali kao pojedinci, već kao zajednica koja skupa uči i radi na određenom zadatku. Ovakva iskustva su dobra ne samo za team building, nego i za komunikaciju koja nam je prijeko potrebna u svakom društvu. Kulminacija cijele razmjene bio je mini turnir, ali ono što ću dugo pamtiti su stvari poput kulturnih večeri na kojima je svaka grupa predstavljala svoju naciju, ili nove prijatelje koje sam stekao, zabavna sjećanja.

Program je dodatno zanimljivim učinio pristup vođenja programa, koji je zamišljen tako da mladi rade s mladima i ta dobna bliskost nam je svima pomogla lakše se otvoriti i prihvatiti jedni druge, ali i bolje razumjeti stavove jedni drugih.

Ciljevi projekta su poboljšati interkulturne kompetencije i razviti kritičko razmišljanje među mladima u pozadini izbjegličke krize u EU. Glavne teme uključuju interkulturalno učenje, poštivanje različitosti, integraciju izbjeglica i EU građanstvo uz promicanje tolerancije i demokracije.

Svi sudionici s projekta odnose nova saznanja, vještine, prijateljstva, ali i YouthPass certifikat Europske Unije o usvojenim kompetencijama.

U tom procesu učenja Udruga  Jablani – Poplar Trees želi sve koje zanima kako je izgledao program, sudjelovanje u budućim programima ili proučavanje prijašnjih Erasmus+ programa u našoj organizaciji pozvati da nas potraže i prate na Facebooku ili na našoj web stranici jablani.hr.

Napisao: Matko Puntijar

Detalji

Danijel Franić

07 Veljača 2018

Konvencionalni osvrti na iskustva sa seminara ili treninga usredotočeni su na sam sadržaj predavanja i dinamiku učenja pa ne stižu opisati aspekt opipljiv isključivo srcem. Zato ovog puta donosimo osvrt na različitosti koje upoznajemo na međunarodnim treninzima:

Rano jutro, pola šest... na put ipak ne kreće Milena, već tročlana hrvatska ekspedicija destinacije,  prvo glavnog rumunjskog grada Bukurešta, a potom tristo tisuća žitelja velike Craiove, gdje smo pohađali 10-dnevni seminar „Snage neformalnog učenja“ u sklopu Erasmus + projekta, organiziranog od strane rumunjske organizacije CERT uz partnerstvo udruge CINAZ, među ostalim partnerima.

Hrvatsku su tako predstavljali: Lucija - mlada dramska umjetnica, producentica i redateljica, iskusna u organizaciji filmskih festivala, radu sa mladima, ali i u srčanom predavanju hrvatskog jezika, Mateja-psihologinja specijalizirana za ljudske resurse, putnica i duša svake zabave te moja malenkost.

Puni upitnika, nade i neizvjesnosti vinuli smo se u zrak avionom destinacije Bukurešta. Toplu susretljivost Rumunja osjetili smo netom smjestivši se u sobe privatnog smještaja u samom centru grada. Naime, susretljiva stanodavka pripremila je pregršt informacija i letaka s uputama kako provesti noć u Bukureštu, gdje izaći te što vidjeti. Našu pozornost zaokupio je obećavajući festival u najvećem bukureštanskom parku. S pravom, jer imali smo što i vidjeti - u srcu predvinog parka postavljena je impozantna pozornica sa koje su publiku rasplesali svjetska atrakcija „The Baseballs“, poznati po rockabilly obradama poznatih svjetskih hitova. Sudeći prema prvoj rumunjskoj večeri, naslutiti smo da će ovo biti avantura za pamćenje.

Ujutro idućeg dana zaputili smo se vlakom prema Craiovi. Putnicima naviklim na „ultrasonične“ brzine hrvatskih željeznica put do Craiove proletjet će u treptaj oka. Odiseju dolaska na predviđenu lokaciju treninga zaključili smo putovanjem živopisnim taksijem, „uživajući“ u lokalnom folkloru cjenkanja sa prepredenim taksistima osmjeha Mona Lise i „milog“ pogleda odbjeglog zatvorenika.

Umorni, ali sretni što smo došli u jednom komadu u hostel, mjesto seminara, započeli smo upoznavanje ekipe s kojom ćemo idućih deset dana dijeliti i zoru i suton. A kakva je to ekipa bila...

Najdraži i najbolji cimer na svijetu. Sinonim uljudnosti, smijeha, pristupačnosti i empatije, stereotipni blagoglagoljivi Talijan, velikog osmijeha i još većeg srca. Strastveni alpinist, ali i ljubitelj nogometa i ženske ljepote.

Slovakinja, doktorica engleskog jezika, profesorske strogosti tijekom ozbiljnih tema, a dječje zaigranosti i veselja kad se „svjetla kamere ugase“. Idealni mi suučesnik u kreiranju kasnonoćnih „spački“ po hotelu.

Kretski grk zaraznog iščašenog engleskog govora, uvijek raspoložen za zabavu i „blesiranje“, ali ispod zabavne maske stoji vrlo inteligentna osoba dubokog poimanja svijeta sa iskustvom rada i na uzavrelom brdovitom Balkanu i na kapitalistički hladnijem Otoku.

Mlada razigrana profesionalka, izrazite MTV-evske pozitive koja se na predavanjima ne odvaja od laptopa, slušajući voditeljicu dok istovremeno ažurira stranice projekta Smile in the world“, pokrenutog u svrhu suprostavljanja rastućoj apatiji, vidljivoj diljem Europe.

Tri rumunjska „anđela“, prozvana tako zbog ugodnog i toplog karaktera, dječjeg izgleda te neograničene susretljivosti i strpljivosti. Uvijek pažljive, ali i spremne na zezanciju. Osobe koje su me oduševile zrelošću jer, u pravilu, ne očekujem susresti izuzetnu razinu životne mudrosti u tek punoljetnih osoba. Puf, moje predrasude otišle „u papar“.

Voditeljica seminara katica je za sve. Najkvalitetniji facilitator, strpljivi roditelj svima, žena koja se u poodmakloj trudnoći (8. mjesec) uvlači u špilje te žonglira vatrom. Motivator koji ostavlja utisak u vama kako je sve moguće ostvariti, da se ne treba bojati promjena niti izazova te kako će sve biti dobro.

Mršavi Turčin, nekadašnji vojnik, nezadovoljan besmislom vojne karijere, napravio je „salto mortale“ te se posvetio radu s mladima, dramskoj umjetnosti i lutkarstvu. Liderskim zanosom pogonjen, priuštio nam je nezaboravnu ljetnu večer, igrajući se komunikacije na imaginarnom jeziku uz njegov simultani prijevod. Smijeh je odzvanjao centrom Craiove, a oduševljeni vlasnik bara ustupio nam je cijeli kat da možemo nastaviti sa zabavom plešući do rana jutra.

Njegov sunarodnjak, sušta suprotnost po izgledu i životnoj priči, mladi operni pjevač, impozantnog glasa, ali još impozantnijeg srca, dječje topline, veselja i zarazne naivnosti. Netko tko svijet gleda skroz ružičaste naočale, takvom energijom da i sam želiš pronaći tu optiku i ne skidati ih nikad više.

Rođena umjetnica, Bugarka istančanog osjeta za lijepo, kreativka koja koristi gotovo svaki trenutak mirovanja za crtanje i oslikavanje, omogućila nam je da na jednu noć se pretvorimo u likove iz mašte te pridružimo tradicionalnom ljetnom lutkarsko-maškaranom festivalu „Puppets ocuppy the streets“.

Ovo su tek neke od živopisnih osoba koje sam imao čast upoznati tijekom rumunjskog iskustva koje „otvara oči“. Tako smo na deset dana uspjeli otključati kreativnost, baciti maske i „biti svoji“, što prečesto u matičnom okruženju nije moguće, što zbog pritiska očekivanja okoline, što zbog sebi nametnutih okova.

Naučli smo razmišljati drukčije, iskočiti iz standardnih okvira zadanih obrazovnim sustavom i predodžbom nastavnog procesa usađenom od najranijeg doba. Topla preporuka za ispunjenje ljeta svim mladima koji žele, uz vrijedno znanje, otkriti i dokud sežu njihovi kreativni kapaciteti, kako se snalaze u multikulturalnom okruženju te steći prijateljstva (možda i ljubavi) s neobičnim, gotovo renesansnim ljudima.

Uvijek ću se vraćati u Craiovu, makar u mislima, vrteći slike tog mjesta smijeha, sreće i spontanosti.

Andrej Fric, Udruga CINAZ

Detalji

Morana Rogić Vihar

09 Studeni 2017

Moj prvi Erasmus+ trening

          Sigurno ste čuli za onaj citat „Be the change you want to see in the world“ , kao i poznati Lenonnov stih iz pjesme Imagine, „You may say I'm a dreamer, but I'm not the only one“!  
E pa to su citati koji su me oduvijek vodili kroz život, usmjeravali me i najviše od svega bodrili i davali mi snagu kroz promjene i nedaće. Jedni je problem bio što nisam prečesto nailazila na te „dreamers“  koji su poput mene pa se nakon nekog vremena počneš osjećati kao Pale sam na svijetu. Baš zbog tog osjećaja sam se odvažila i prijavila preko Udruge CINAZ na Erasmus+ trening u rumunjskom gradu Craiovi.

Pokušat ću da ovo ne preraste u patetični emocionalno nabijeni blog o mojih 9 dana s 30 predivnih inspirativnih ljudi iz 10 različitih država, ali ako ode u tom smjeru, evo unaprijed se ispričavam, jače je od mene!

Pa da krenem ispočetka. Sam put do Rumunjske koji je trajao puna 23 sata i tijekom kojeg sam najmanje 17 puta pomislila „Što mi je ovo trebalo!?“ je pao u zaborav kada smo stigli u 5 ujutro i napokon se naspavali u pravom krevetu! Hrvatsku smo u ime Udruge CINAZ predstavljali Ante, Max i ja. Ne moram ni spomenuti da smo bili dream team od početka pa do samog kraja! Iako nam je svima ovo bio prvi Erasmus+ trening i nismo imali nikakva očekivanja, već na kraju prvog dana smo uplovili u „hoću još, hoću još, hoću još“ feeling.

      Ono što je mene osobno najviše fasciniralo je sam plan treninga kojeg su složili naši genijalni treneri Bojan i Adina! Uspjeli su postići ono nemoguće, da 30 stranaca u 9 dana uz pomoć raznih radionica, energizera, izleta, projekata, zadataka i igara postane jedna cjelina, jedna ekipa puna podrške, ideja, savjeta, zagrljala i ljubavi! Ako ste pomislili da je ovaj trening bio zapravo odmor i putovanje na kojem smo se samo družili i zabavljali, grdno se varate! Cilj A.C.T.-a ili Active Citizenship Training-a je imao cilj ujediniti mlade ljude iz Bugarske, Grčke, Italije, Makedonije, Poljske, Litve, Rumnunjske, Slovenije, Turske i Hrvatske kako bi stekli alate i kompetencije  koje će nam pomoći da aktiviramo  mlade ljude oko nas koji možda još nisu svjesni problema i propusta koji se događaju svaki dan i u vezi kojih možemo nešto napraviti. Svaki dan od 8 sati ujutro do 20 sati navečer je bio ispunjen raznovrsnim predavanjima o ljudskim pravima kroz povijest i danas, dijeljenju osobnih priča i iskustava, upoznavanju drugih kultura i stanja u državama diljem Europe te mnogih drugih tema.

       Ono što je mene najviše oduševilo je sam način na koji su se ta „predavanja“ odvijala. Već prvi dan nam je Bojan naglasio da ovo neće biti tip treninga gdje ćemo gledati u PowerPoint prezentacije i usput drijemati, već da ćemo biti aktivno uključeni i sami osmišljavati način kako približiti ove teške teme jedni drugima ali na zabavan način. Primjerice, umjesto gledanja slika i iščitavanja povijesnih činjenica o ljudskim pravima, bili smo podijeljeni u 6 grupa te je svaka grupa dobila jedan vremenski period za koji mora osmisliti mini predstavu kojom će dočarati to vremensko razdoblje. Za svaku takvu aktivnost smo imali maksimalno 20 minuta, što je značilo 20 minuta za osmislit predstavu, najvježbat ju i izradit kostime što je svaku aktivnost učinilo još većim izazovom! Neke od drugih aktivnosti su bile i pisanje rap pjesme o aktivnom građanstvu, izrađivanje promo plakata i letaka, osmišljavanje web stranice (actcitizenship.wordpress.com) gdje svi vi možete vidjeti kako je to izgledalo i možda se odlučiti i ohrabriti otići na ovakvu vrstu treninga, EVS-a, razmjene mladih ili slično!

          Već treći dan su se naše pauze za kavu pretvorile u radne pauze u kojima smo radili svoje izvještaje, nadopunjavali web stranicu, smišljali igre, razmjenjivali ideje i učili jedni od drugih. Iako je to bilo naše slobodno vrijeme za odmor, svi smo htjeli iskoristiti svaki trenutak da naučimo i odradimo što više toga  i da ostavimo što veći trag. Vjerujem da smo u tome i uspjeli!

        Nakon svakog napornog dana nas je naravno čekala i zaslužena zabava u obliku intekulturalnih večeri, društvenih igara ili gledanja filmova koje smo ponovno sami osmišljavali. Predivna stvar u vezi toga je da smo se stalno držali zajedno, uistinu smo bila jedna kompaktna ekipa koja je uvažavala, podržavala, ohrabrivala i voljela svakog člana! Zadnji dan je naravno bio i najteži. Opraštanje. Toliko prolivenih suza, toliko predivnih riječi koje smo izgovorili jedni drugima i toliko toga što smo naučili i uspomena koje smo zajedno stvorili.

         Vratila sam se doma u Zadar ispunjena pozitivnom energijom, puna elana i energije za nove izazove s pregršt novih informacija, ideja i novih prijateljstava za cijeli život. 

Vjerojatno je ovaj blog ipak ispao pomalo patetičan na kraju, ali kad pišeš iz srca tako to obično i biva! J

Matea Biloglav

Detalji

Morana Rogić Vihar

11 Rujan 2017

Dodir romske kulture bez „soundtracka“

Lidia Biočić i Viktorija Božina kao predstavnice Udruge CINAZ su sudjelovale na treningu osposobljavanja na temu inkluzivnog obrazovanja za romsku mladež u rumunjskom gradiću Craiova od 5. do 16.kolovoza 2017. 

Konačno susret s temom koja grije um i srce, konačno ta dugo priželjkivana Rumunjska...

Prvi „training course“, prvi „YouthPass“.

Bukurešt. Već na aerodromu osjeća se razlika... Rumunjska je u EU, zar ne? Ali aerodrom ne izgleda kao ijedan drugi iz EU. Izlazimo van, tražimo bus. Vani je 42 Celzijeva stupnja, ako ne i više, pulsira u ušima. Uskačemo u bus, vozač daje znak da nismo kupile karte, ali zatvara vrata, a mi vrdamo po novčanicima, tražimo koliko ''leeeja'' treba... što, jel treba platiti, hoće nas izbaciti... Vozač nas ''ne obadiva'', vozi očajno, kupi prijatelja, odjednom naglo staje, prijatelj izlazi vani, kupi neku ratkapu, ulazi s njom u bus, pregledava, shvaća da ne vrijedi ništa i baca je natrag... welcome to Romania! Okolo naokolo Bukureštom na plus 42 i neki osjećaj puzajuće tuge unutar... Komentiramo ako ovako izgleda glavni grad, kakvo li je sve ostalo? Odčepile navečer jednu pivu u starom dijelu, neku baš rumunjsku koja ima obaveznog medvjeda na naljepnici, vratile se u hostel, odspavale i sutradan pravac Craiova. Nema drugog razreda, morate prvim, ''all inclusive'', hm... Klima radi, bome ne radi, znoj kapa dok se s naše desne strane odvija TV prijenos uživo iz nekih mjesta iz plus trideset godina unatrag kada je samo jedna od nas bila u planu i programu, neki film nikad doživljen, ali poznat... Polja suncokreta, 'rđave Dacije koje čekaju putnike, karovi s upregnutim konjima, šarene plastične torbe, stare Romkinje sa zavežljajem na kolcu uz prugu, kistom ispisano DISCO na nekoj kućerini, neka druga stvarnost... I zaključimo da smo po prvi put na putovanju po nekoj državi u kojoj je osjetno ''gore'', nego kod ''nas''. Slike polaaako prolaze, boje su zagasite... žuta, crvena, plava... polje suncokreta za poljem suncokreta, polaaako drmusamo po šinama, oči se sklapaju... kondukter kaže da smo za deset tamo... deset čega? Dana? Nebitno, jer nas već hvata ritam Rumunjske, u kojoj je deset minuta minimalno pola sata...  al' ajde, sve to nam je poznato od kuće! J

Desetodnevni program treninga osposobljavanja za rad s mladima pod naslovom ''Inclusive Education for Roma Youth'' se održavao u rumunjskom gradiću Craiova unutar hostela Griffon, sa grupom od 28 ljudi iz osam država članica EU.  Adina Enache, naša trenerica, nam je na svoj energičan način najbolje pokušala prenijeti duh i smisao cijelog projekta. Kroz „energizere“, „ice-breakere“, „team building“ igre, „human rights“ igre, igre za zadržavanje ili povećavanje koncentracije, itd. ulazili smo u bit projekta – kako zainteresirati i zadržati romsku mladež u školskom sustavu. Prije samih igri, metoda i tehnika, svaki tim je predstavio ''romsko pitanje'' u svojoj državi. Za razliku od Hrvatske, primjerice u Rumunjskoj i Turskoj, Romi nisu etnička manjina, međutim diskriminacija koju doživljavaju na ulicama u Hrvatskoj, događa se i u Rumunjskoj i Turskoj. Dakle, politika ulice je ista. U samom izvršavanju dnevnih zadataka mogla se vidjeti razlika između onih koji već imaju iskustva sa različitim Erasmus i Erasmus+ programima, međutim iskustvo ne bi trebalo nikome biti razlog da ne ide na ovako nešto. Dapače! Nadalje, ono što smo svi kao grupa najviše iščekivali je konačni susret sa romskom zajednicom. Prvi je bio predviđen na sredini projekta, a drugi pri samom kraju. Dotad smo svi imali barem nekakvu viziju toga što možemo očekivati, a neki koji su već duže u Rumunjskoj su i bili već u nekoj od romskih zajednica.

Kako opisati viđeno...?

Silazimo kombi busom niz prašnjav put, djeca idu uz naš kombi, znatiželjno prate očima što li će se zbiti, majke i očevi izlaze ispred svojih trošnih kuća u čijem dvorištu su naslagane plastične boce (Romi nas mogu naučiti mnogo o recikliranju!), poneki konj koji lijeno mlati repom, svi nas prate do kuće koja je negdje na sredini sela. Tamo nas čeka Brija, Romkinja koja je Lidiju kasnije naučila praviti pletenice, širi ruke prema Adini i toplina njihovog zagrljaja grije i nas ostale... možemo reći da smo se tad svi „otključali“. Imali smo jedan sat za izvesti igre s popisa kojeg smo dobili. Počeli smo s ''macarenom'' koju je naša grupa otplesala, i onda su Romi donijeli zvučnike i svoju glazbu i cijeli taj prvi susret bez obzira na prvi dojam siromaštva koje nas je zateklo, zabilježen je u veselom tonu.

Ipak, ono što smo osjetili i prilikom drugog susreta koji je uslijedio na samom kraju, jest to da od svih prisutnih, do tinejdžera je bilo najteže doprijeti. Njih je bilo najteže zainteresirati, ostaviti neki dojam. To nije toliko različito od Hrvatske ili bilo koje druge države, osim što Romi tinejdžeri ranije stupaju u seksualni odnos, vjenčavaju se i imaju djecu, dakle, ranije preuzimaju na sebe ulogu odrasle osobe. Nakon svega viđenog na prvom susretu, znali smo kao grupa što otprilike trebamo promijeniti u pristupu, dobili smo čistiju viziju problema kojim se bavimo. Nakon drugog susreta, bez obzira na sve stečeno na prvom susretu, teško je bilo ne biti emotivan. Taj se susret odvio bez „soundtracka“, bez plesa... Bili smo podijeljeni u grupe s jednim rumunjskim prevoditeljem preko kojega smo postavljali pitanja koja su nas zanimala. Životna iskustva jedne romske žene ili romskog muškarca vezana za gotovo bilo koje pitanje neusporediva su s našima. Od poslova, djece, bolesti, prava i edukacije. Upravo je pitanje edukacije bilo zanimljivo – romska djeca žele ići u školu! Ali na tome putu se događaju razni problemi koje ostala djeca nemaju u tolikoj mjeri; odgovornost prema obitelji, zarada ili škola, prijevoz, diskriminacija... 

Pomoću tih saznanja kreirali smo „flash-mob“ koji je nosio slogan: NE DISKRIMINACIJI, DA EDUKACIJI! u parku u Craiovi, koji slovi kao jedan od najljepših parkova u Rumunjskoj. Premda publika nije bila najmnogobrojnija, jer je ipak bilo još jedno sparno popodne, kreiranje samog „flash-moba“, uvježbavanje i izvođenje, bilo je zaista opajajuće (Zadar svakako treba jedan flash-mob!).

S tim zadatkom, kraj je bio tu. U međuvremenu smo kreirali naš vlastiti priručnik s treninga („manual book“) sa osmišljenim igrama, tako da smo imali i nešto konkretno ponijeti kući. Sve ostalo... sve ostalo se još uvijek sumira unutar nas samih. Deset dana druženja sa različitim ljudima iz različith zemalja i kultura, deset dana učenja kroz igre, oči i ruke, pogledi i osmjesi koje smo dobili unutar romske zajednice, Rumunjska sa svojim slojem prašine, Rumunjska u zoru, Rumunjska navečer, odlazak pješke u centar Craiove, vraćanje Dacia taksijem za jedva deset kuna, fasade, nazivi, lica, vlakovi, busevi... sve drugačije... i ne stane u riječi. 

Lidia Biočić i Viktorija Božina